„Kolonije dobrohotnosti” su transnacionalnog karaktera, a čini ih sedam lokacija u Belgiji i Nizozemskoj. Osnovane su u 19. st. kako bi se socijalnim zapošljavanjem u novim poljoprivrednim naseljima smanjilo siromaštvo. Bio je to socijalni eksperiment u tadašnjoj Kraljevini Nizozemskoj, granica utvrđenih na Bečkom kongresu, u doba kad je u Europi vladalo veliko siromaštvo. „Slobodne” kolonije bile su za obitelji koje su dobile priliku voditi mala poljoprivredna gospodarstva, a „neslobodne” kolonije bile su velike kolektivne strukture za skitnice i siročad. S vremenom su prestale služiti prvotnoj svrsi.

„Kolonije dobrohotnosti” bile su nova pojava, prvi pokušaj javno-privatnog pristupa koji se temeljio na ulaganjima u poljoprivredu na škrtoj zemlji, što je pridonijelo obrazovanju i zapošljavanju te očuvanju javnog reda i mira, ali temeljio se i na pogrešnoj pretpostavci o mogućnostima i produktivnosti ljudi i tla. 175 godina povijesti tih kolonija otkriva kako se razvijala europska svijest o društveno marginaliziranim osobama i njihovim slabo priznatim pravima kao punopravnim članovima društva, a koja su danas zaštićena Poveljom Europske unije o temeljnim pravima.